Moj sramotni first kiss: baš ovako se dogodio!

Prvi poljubac je čudan trenutak – nježan i dramatičan u istoj sekundi – koji urezujemo u pamćenje kao ožiljak i cvijet istodobno. Moj first kiss bio je sve samo ne filmski: bio je mokar dlan, knedla u grlu, nespretne vrećice sa shoppinga i pogled koji pita „Je li to bilo to?”. Ovdje prepričavam kako je moj prvi poljubac pobjegao iz romantike ravno u komediju zabune. Ako i tvoj prvi poljubac budi crvenilo na obrazima, razumjet ćeš svaku scenu.

Prvi poljubac ostaje u lijepom sjećanju, ali vraća i crvenilo

Mnogi imaju različite doživljaje kad je u pitanju prvi poljubac. Neki ga prepričavaju s toplinom kao scenu iz omiljenog filma, a drugi se i godinama kasnije pitaju zašto su baš tada izabrali onu rečenicu, onaj pokret ili onaj nezgodni trenutak. Moj prvi poljubac – odmah ću reći – pripada drugoj kategoriji, onoj koja izaziva smijeh i laganu nelagodu svaki put kad mi proleti kroz misli.

Prvi poljubac često zvuči kao znak da si prešao neku nevidljivu granicu: više nisi samo učenik, prijatelj ili simpatija, nego netko tko je napravio taj mali, ljepljivi korak naprijed. U mojoj verziji, prvi poljubac bio je i test strpljenja, mašte i koordinacije, jer ništa nije išlo onako kako sam zamišljao.

Ljudi se podijele na dvije skupine: jedni se toga rado sjete i smiješe, drugi bi najradije zauvijek pritisnuli tipku „delete”. Ja sam između – smijem se, ali se pritom malo i skrivam iza dlanova. [Pročitaj: ]

Moja priča o prvom poljupcu

Prvi poljubac dočekao me prije dosta godina, još u srednjoj školi, kad sam prvi put dobio dopuštenje da izvezem očevu elegantnu limuzinu. Bio je to logistički trijumf i simbol povjerenja – ključ na dlanu, obećanje da ću biti oprezan i sloboda koja miriše na asfalt i novo poglavlje.

Dogovoren je spoj s djevojkom koja mi se već neko vrijeme sviđala, ali do tada je prvi poljubac ostajao negdje između planova i nervoznih osmijeha. U to vrijeme, bar u našem malom krugu, prvi poljubac imao je težinu – nije se događao na prvom sastanku kao što se danas ponekad čini, nego nakon više šetnji, priča i stidljivih rastanaka.

Priznajem, nikako nisam nalazio priliku za onaj prvi poljubac. Naši susreti bili su uglavnom slastičarnice i kafići; rastajali bismo se stiskom ruke koji potraje mrvicu predugo ili laganim dodirom po ramenu. Sve je bilo obzirno, sporim korakom, kao da i sam prvi poljubac čeka da dobije posebnu pozivnicu.

Tjedan mog prvog poljupca

Ponedjeljak je bio savršen. Zamolio sam oca da u subotu smijem voziti automobil, uz objašnjenje da bih poveo prijatelje u grad – i iznenađujuće, odmah je pristao. U meni je sve zapljeskalo.

Odmah sam nazvao djevojku i predložio da je u subotu provozam kroz grad. Pristala je bez puno riječi, ali s onim tihim uzbuđenjem koje prepoznaš po boji glasa. Kad sam ispričao prijateljima, jedina tema postao je – pogađaš – prvi poljubac. Od trenutka kad sam preuzeo ključeve, svi su me podsjećali da je došao čas.

Činilo se da mi subotnja autonomija daje realnu šansu da izvedem taj potez i da moj prvi poljubac napokon dobije datum. I da, bio sam uzbuđen kao da ulazim na pozornicu. Tko ne bi bio kad se prvi poljubac napokon približi na dohvat ruke?

Učenje iz tuđih priča o prvom poljupcu

Tek je bio utorak, ali meni je već djelovalo kao da odbrojavam sekunde do dana D. Počeo sam proučavati filmove – kako se to uopće radi? Na ekranu sve izgleda jednostavno, a opet kao precizna koreografija. Usne se susretnu, glave se naginju savršeno sinkronizirano, ruke pronalaze pravu točku oslonca. U stvarnosti, pitao sam se, gdje ide nos? Kako disati? Što ako je prvi poljubac previše nagao ili previše bojažljiv? [Pročitaj: ]

U meni se pojavio i drugi glas: želi li ona uopće da se to dogodi tada? Nisam htio iznenaditi ni prepasti. Nadao sam se da će naslutiti, da će prvi poljubac doći prirodno, bez riječi. Sljedećeg dana ipak sam joj natuknuo da bi subota mogla biti „posebna”. Odgovorila je kratko: „Može.” Bila je škrta na riječima, možda je baš to bio dio šarma zbog kojeg sam bio izgubljen za sve ostalo.

Progon mog prvog poljupca

Bilo je prilično jasno da nije točno shvatila moje planove – ili je samo ostala mirna. I tad su počele kružiti one školske legende: djevojke u torbi nose sprej s paprom i ne libe ga se upotrijebiti ako im se netko prerano približi. Moj prvi poljubac odjednom se pretvorio u taktičku operaciju sa scenarijima i rezervnim izlazima.

Srijedu sam završio pretrpan mislima o poljupcima i sprejevima. Sanjao sam da me progone limenke s brkovima i sunčanim naočalama – svaki refren mojih briga završavao je peckanjem očiju. U četvrtak sam se probudio s mješavinom uzbuđenja i nervoze koja pršti pod kožom. U dva dana, govorio sam sebi, prvi poljubac postaje stvarnost. Bilo je i divno i zastrašujuće.

Odlučio sam stati na loptu i reći joj otvoreno. Tijekom velikog odmora pozvao sam je sa strane i rekao da želim da subota bude poseban trenutak za nas, te je pitao smijem li je poljubiti. Pogledala me ravno, dugo, gotovo svečano, i onda rekla: „Može.” Savršeni četvrtak. Prvi poljubac napokon je dobio zeleno svjetlo.

Petak je proletio u čudnim valovima: trenuci su stajali, pa se naglo ubrzavali. Smiješila se, smiješio sam se i ja. Svako malo uhvatio bih se kako mi se pogled zaustavlja na njezinim usnama. Bilo je to toplo, nepretenciozno i pomalo nestvarno – kao tiho odbrojavanje do starta. [Pročitaj: ]

Subota – vrhunac moje priče o prvom poljupcu

U subotu sam se trgnuo prije alarma. Provirio sam kroz prozor: jutro je bilo bistro kao nova stranica. Tuš je trajao dulje nego inače, a onda sam – ne pitaj – stavio malo očeve kolonjske vode oko usana, uvjeren da je i miris dio čarolije. Lice mi se zacrvenjelo, ali pomislio sam: neka, prvi poljubac zaslužuje dodatni trud.

Našli smo se u obližnjoj slastičarnici nakon što sam uz nekoliko nespretnih manevra parkirao automobil. Izgledala je prekrasno; osmijeh joj je bio onaj koji otvara bravu na oklopu. Odveo sam je u kino. Film je bio onako – nijedno posebno remek-djelo – ali kokice i gazirano piće dobro su se uklopili u naš mali ritual. Bilo je još rano, pa je predložila da malo „prošnjuškamo” izloge.

Spustili smo se do nekoliko ulica poznatih po dobrim cijenama i zgodnim sitnicama. Sunce se već nagnulo na zapadnu stranu podneva, a meni je srce lupalo tako glasno da sam ga doslovno osjećao pod košuljom. Prvi poljubac mi je bio u mislima u svakoj toj prodavaonici, među vješalicama, iza kabina, pa čak i na blagajni dok je zvonilo sitnišem.

Osjetio sam slabost – onu vrstu koja te natjera da se nasloniš na hladno staklo izloga i duboko udahneš. Želio sam uživati u šetnji, ali želudac je počeo raditi svoje akrobacije. Držao sam se, govoreći si da ću izdržati do trenutka kad prvi poljubac konačno dođe. [Pročitaj: ]

Ona je, s druge strane, djelovala potpuno sabrano. Ako je mislila na naš plan, nije se vidjelo. Nije se ni oznojila, a kamoli zadrhtala. U ruci su joj se ležerno ljuljale vrećice, a korak joj je bio lagan, kao da je prvi poljubac tek obična fusnota subotnjeg popodneva.

Nakon dobrih sat vremena s nekoliko punih vrećica vratili smo se do auta. Otvorio sam joj vrata – da, pomalo viteški, ali tako sam osjećao – i sjeli smo. Vrećice je spustila kod nogu. Pogledala me. Pogledao sam i ja nju, odšutio nekoliko sekundi i shvatio da mi je riječnik odjednom postao prekratak.

Upalio sam motor, više da imam što raditi s rukama, i krenuo. U jednom trenutku pogledala me onim čudnim pogledom koji je značio samo jedno: čekala je da prvi poljubac napokon pređe iz misli u stvarnost. Kako joj to može biti tako lako, pitao sam se. Meni je bilo kao da vozim preko visećeg mosta bez zaštitne ograde.

Do njezine ulice trebalo je petnaest minuta, ali meni se činilo kao sat vremena. Na radiju je svirao Backstreet Boys, tiho je pjevušila, a meni su uši gorjele. Nisam se usudio okrenuti glavu; bio sam uvjeren da bi se, da je pogledam, iz mojih ušiju podigla para. Prvi poljubac mi je navlačio ruke na volan kao da je to sidro.

Konačno smo stigli. Obično je ostavim dvije kuće prije njezine – roditelji nisu baš bili oduševljeni njezinim izlascima bez „službene” pratnje. Ugasio sam motor i svjetla. Bila je večer, ulica je tonula u meku tamu. Ako će se prvi poljubac dogoditi, to je taj trenutak. [Pročitaj: ]

I onda – moj prvi poljubac!

Pomislih: zašto ona ne napravi prvi korak? Umjesto toga, nasmiješila se i rekla da joj je bilo lijepo. Klimnuo sam, grlo mi je bilo suho kao kreda. Podignula je vrećice na krilo. I dalje ništa nisam rekao; riječi su mi pobjegle na parkiralište i ostavile me samog.

Znoj mi je već curio niz sljepoočnice. Čvor u trbuhu počeo je stezati vrat. Ruka joj je već bila na kvaki, spremna da otvori vrata i pobjegne u sigurnost haustora. I onda je iz mene izletjelo: „Mogu li te poljubiti?”

Nakon tog pitanja ostao sam bez zraka. U glavi su se opet odmotale slike spreja s paprom i dramatičnih naslova iz školskih tračeva. Ali ona se samo nasmiješila i rekla: „Može.” Bila je to rečenica koja je zvučala kao jednostavan dogovor, a meni je odvažila cijeli svemir. Prvi poljubac dobio je službenu dozvolu.

Okrenuo sam se prema njoj, pružio ruku preko naslona koliko sam mogao i pokušao se namjestiti – koreografija koju sam toliko uvježbavao u glavi. Samo, bilo je tu i previše vrećica. Šuštale su, zapinjale, gurale moj lakat, tjerale moj nos u pogrešan smjer. U svim filmovima koje sam gledao, nitko se nikad nije morao boriti s najlonom i trakicama. Trebao mi je vodič „prvi poljubac s preprekama”.

Pokušao sam drugi put. Ništa. Vrećice su činile svoju malu barikadu i nisam pronalazio pravu liniju. Treći put – napokon sam ugledao njezine usne, negdje u daljini, preko brda papirnatih računa i zavjesa od celofana. Nagnuo sam se, spojio usne s njezinima i shvatio da je među nama neprirodna udaljenost. Nisam mogao micati usne kako treba; sve je bilo zategnuto, kruto, premalo prostora za stvarni prvi poljubac.

Ona se odmaknula, pogledala kroz prozor, pa me opet pogledala. Ton joj je bio suho ravan: „Je li to bilo to?” U stomaku mi je nešto potonulo. Prvi poljubac koji sam mjesecima zamišljao iskliznuo je kroz prste kao sapun pod mlazom vode. [Pročitaj: ]

To je bio naš prvi poljubac, ali i posljednji. Ujedno i zadnji spoj. Tjedan dana kasnije rekla je da je bolje da svatko krene svojim putem. Nisam patio dugo – mlad si, srce se brzo presloži – ali ostao je trag na onoj ulici, kao da je dio mene ostao u kanti za smeće uz rub pločnika na strani vozača.

Negdje ondje, među zgužvanim vrećicama i starim računima, leži čitava hrabrost koju sam sakupio prvih 16 godina života. Prvi poljubac mi je pokazao da katkad ne uspije ni uz najbolju volju, da romantika zna imati loš dan i da se komedija dogodi kad je najmanje planiraš.

Godinama kasnije volim vjerovati – i ne samo vjerovati – da sam puno bolji u svemu što prvi poljubac čini lijepim: u trenutku, u ritmu, u strpljenju. A anonimni tip iz ove priče kunući se tvrdi da je od tada imao i uspješnih, pa i nezaboravnih pokušaja. Što god rekli, hvala mu što je podijelio ovu krhku epizodu. Možda nekome pomogne da prvi poljubac dočeka opuštenije, bez borbe s vrećicama i bez zamišljenih sprejeva koji love kroz hodnike mašte.